Koje teme trebaš izbjegavati na prvom upoznavanju s njegovim roditeljima?
Dating > Koje teme trebaš izbjegavati na prvom upoznavanju s njegovim roditeljima?
Click here: ※ Koje teme trebaš izbjegavati na prvom upoznavanju s njegovim roditeljima? ※ ♥ Koje teme trebaš izbjegavati na prvom upoznavanju s njegovim roditeljima?
Ako pogriješiš, sam si kriv. Možda se pitao je li da se rukuje s njim, udari mu ruku ili ju poliže. Iz njegovog okna put je vodio 7 spratova niže u medicinski istraživački kompleks gdje se nalazila i mrtvačnica.... Nisu se mogli maknuti ni tamo ni amo. Kao da su preskočili sve prednosti srednjih godina; spoj zrelosti i dostupnog vremena, energije i novčanih sredstava, oslobađajući osjećaj postignuća. U govoru koristi samo lijepu rijec,jer samo se ona uzdize Uzvisenom Allahu,a udaljava se od razvratnog govora,ruznih rijeci,lazi,ogovaranja,prenosenja tudjih rijeci,laznog govora i laznog svjedocenja. Sto znaci da je od svojstava iskrenih mumina da se boji za sebe licemjerstva i da se preispituju. Na snimanju ploče Marim ja... Svjesni smo činjenice da svaki prijevod ima i svoje ograniče- nosti.
PRVI DIO ISKRA 1 Dlanovima čvrsto obujmim čuturicu premda se, na ledenom zraku, čaj odavno ohladio. Studen mi je stegnula mišiće. Kad bi se sada pojavio čopor divljih pasa, moji izgledi da se uspnem na stablo prije no što me napadnu ne bi bili nimalo dobri. Trebala bih ustati i kretati se, razgibavati udove. No nepomična sam poput kamena na kojem sjedim, dok prva jutarnja svjetlost obasjava šumu. Ne mogu protiv sunca. Bespomoćno gledam kako me uvlači u dan od kojeg strepim već mjesecima. Do podneva će svi biti u mojoj novoj kući u Pobjedničkom naselju. Izvjestitelji, kamermani, čak i Effie Trinket, moja stara pratiteljica, svi oni stići će iz Kapitola u Okrug 12. Pitam se nosi li Effie još uvijek onu luckastu ružičastu vlasulju ili je odlučila da će se na Pobjedničkoj turneji isticati nekom drugom neprirodnom bojom. Stiže i ostatak pratnje. Posebno osoblje koje će se brinuti da mi tijekom dugog putovanja vlakom baš ništa ne nedostaje. Ekipa za pripremu koja će me uljepšavati za javne nastupe. Cinna, moj stilist i prijatelj, dizajner prekrasne odjeće zbog koje sam, odmah na početku, privukla pozornost publike na Igrama gladi. Da je do mene, pokušala bih Igre potpuno zaboraviti. Nikad ih ne spominjati. Pretvarati se da su bile tek noćna mora. No zbog Pobjedničke turneje, to je nemoguće. Strateški organizirana otprilike u sredini razdoblja između godišnjih Igara, Turneja je sredstvo kojim Kapitol održava užas aktualnim i neposrednim. Mi u okruzima ne samo da smo prisiljeni svake godine se prisjetiti željezne kapitolske ruke već moramo i slaviti njezin stisak. A ove godine sam ja jedna od zvijezda te predstave. Morat ću putovati iz okruga u okrug, stajati pred publikom koja mi kliče, a potajice se gnuša nada mnom, gledati u lica roditelja čiju sam djecu ubila... Sunce je nepopustljivo, sve je više pa se prisilim ustati. Svi mi zglobovi škripe, a lijeva mi je noga tako dugo bila ukočena da moram nekoliko minuta koračati amo-tamo kako bih povratila osjet. U šumi sam tri sata, no budući da nisam istinski pokušavala loviti, nema ni rezultata. Mojoj majci i Prim, mlađoj sestri, to više nije važno. Sad si mogu priuštiti meso iz gradske mesnice, iako nijednoj od nas ono nije ništa ukusnije od svježe divljači. Ali moj najbolji prijatelj Gale Hawthorne i njegova obitelj računaju na današnji ulov, i ne smijem ih iznevjeriti. Krećem na jednoipolsatno pješačenje, koliko je potrebno da prevalim našu trasu sa zamkama. Kad smo išli u školu, poslijepodne bismo imali dovoljno vremena provjeriti zamke, loviti, skupljati plodove i još stići u grad trgovati. Ali kako je Gale počeo raditi u rudnicima ugljena, dok sam ja po cijele dane slobodna, posao sam preuzela na sebe. Dosad se Gale već prijavio na ulazu u rudnik, spustio u dubine zemlje dizalom čija vožnja uskomeša želudac, te sad svojski udara po naslagama ugljena. Znam dobro kako je dolje. Svake sam godine, u okviru školskog programa, sa svojim razredom morala u obilazak rudnika. Kad sam bila mala, bilo je to tek neugodno. Klaustrofobični tuneli, smrdljiv zrak, na sve strane zagušljiva tama. Ali nakon što mi je otac s još nekoliko rudara poginuo u eksploziji, na jedvite jade sam se prisiljavala da uđem u dizalo. Godišnji obilazak postao mi je teška muka. Dvaput mi je, u očekivanju obilaska, tako pozlilo da me majka zadržala kod kuće misleći da sam navukla gripu. Mislim na Galea koji istinski živne jedino u šumi, na suncu i svježem zraku, uz bistre potočiće. Ne znam kako izdržava dolje. Izdržava jer tako hrani majku, dva mlađa brata i sestru. A ja sam puna novca. Imam ga daleko više no što je potrebno da prehranim obje naše obitelji, no on ne želi uzeti ni novčić. Teško podnosi čak i to što im donosim meso, premda bi ga on, bez ikakve sumnje, dobavljao majci i Prim da nisam preživjela Igre. Govorim mu da mi čini uslugu, da me svakodnevno besposličarenje izluđuje. Ipak, nikad im ne donosim divljač dok je on kod kuće. Što nije nikakav problem jer radi dvanaest sati dnevno. Galea zapravo viđam samo nedjeljama, kad se sastajemo u šumi i zajedno lovimo. Nedjelja mi je i dalje najdraži dan u tjednu, ali sada su stvari drukčije no prije, kad smo jedno drugom mogli reći baš sve. Igre su pokvarile čak i to. Iako se ne prestajem nadati da ćemo, s protekom vremena, ponovno uspostaviti ležeran odnos, duboko u sebi znam da je uzaludno očekivati takvo što. Nema povratka na staro. U zamkama me čekao obilat ulov — osam zečeva, dvije vjeverice i dabar koji je uplivao u žičanu napravu koju je Gale sam osmislio. Pravi je čarobnjak za zamke — konopcima svija mlada stabla koja podižu lovinu izvan dosega grabežljivaca; tanašne štapove, otponce, može namjestiti tako da u ravnoteži drže čitave trupce; plete košare iz kojih ribe ne mogu pobjeći. Dok sam nanovo, vrlo pažljivo, postavljala zamke, bila sam svjesna da nikad neću imati njegov osjećaj za ravnotežu i instinkt koji mu govori gdje će životinje pregaziti koji puteljak. Ne radi se samo o iskustvu. Baš kao što ja mogu gađati životinju u gotovo potpunoj tami i, unatoč tome, pogoditi je već prvom strijelom. Kad sam stigla do ograde koja se prostire uokolo Okruga 12, sunce je bilo već prilično visoko. Kao i uvijek, na trenutak oslušnem, ali nema izdajničkog zujanja struje u žičanoj mreži. Nema ga gotovo nikad, premda bi ograda trebala biti pod stalnim naponom. Promigoljim se kroz otvor uza zemlju i nađem se na Livadi, nedaleko od svoje kuće. Dopustili su nam da je zadržimo jer je i dalje riječ o majčinoj i sestrinoj službenoj adresi. Da se odjednom srušim mrtva, morale bi se vratiti u nju. No sada obje sretno žive u novoj kući u Pobjedničkom naselju, i samo ja koristim malenu prizemnicu u kojoj sam odrasla. Ona je moj pravi dom. Zaputim se ondje kako bih se presvukla. Umjesto očeve stare kožnate jakne, obući ću elegantan vuneni kaput koji uvijek kao da me steže u ramenima. Ostavit ću svoje meke, iznošene lovačke čizme, i obuti skupocjene, strojno izrađene cipele, koje majka smatra prikladnijima za osobu mog statusa. Luk i strijele sam već spremila u šuplje deblo u šumi. Premda vrijeme curi, ostanem nekoliko minuta sjediti u kuhinji. Izgleda napušteno, s praznim stolom i bez vatre na ognjištu. Tugujem za životom koji sam provodila ovdje. Jedva smo spajali kraj s krajem, ali sam znala gdje pripadam, znala sam svoje mjesto u čvrsto slijepljenom mozaiku našeg života. Voljela bih se vratiti u to vrijeme jer se, gledano unatrag, čini vrlo sigurnim u odnosu na sadašnjicu, u kojoj sam bogata, slavna, i vrlo omražena kod vlastodržaca u Kapitolu. Prene me zavijanje na stražnjim vratima. Otvorim ih i ugledam Ljutića, Primina čupavog starog mačka. Nova kuća mu je mrska skoro kao i meni, i uvijek je napušta kad je sestra u školi. Nikad se nismo osobito voljeli, no sada nas veže privrženost staroj kući. Pustim ga unutra i nahranim komadom dabrova sala. Čak ga nakratko gladim između ušiju. Znaš to, zar ne? Ljutić mi gurka ruku tražeći da ga još mazim, ali moramo poći. Mačak skoči i nestane u grmlju. Cipelama, koje mi žuljaju prste, drobim trosku od koje je izgrađena cesta. No poprijeko glavnih prilaza i stražnjih dvorišta, do Galeove kuće stignem za nekoliko minuta. Njegova majka Hazelle ugleda me kroz prozor kuhinje, u kojoj je bila nagnuta nad sudoperom. Obriše ruke o pregaču i pođe mi otvoriti vrata. U eksploziji u kojoj je stradao moj otac, poginuo je i njezin muž, iza kojeg je ostala sama s trojicom sinova i djetetom koje tek što nije trebala roditi. Niti tjedan dana nakon poroda, već je obijala vrata i tražila posao. Rudnici nisu dolazili u obzir zbog bebe o kojoj se morala brinuti, ali uspjela je od nekoliko gradskih trgovaca dobiti rublje na pranje. S četrnaest je godina Gale, najstariji sin, postao glavni hranitelj obitelji. Već je sam uzimao žetone i dobivao pravo na oskudne zalihe žita i ulja u zamjenu za svoje dodatne prijave kod izvlačenja posvećenika. Povrh toga, već tada je bio vješt lovac. No ni to ne bi bilo dovoljno za izdržavanje peteročlane obitelji da se Hazelle nije patila na dasci za pranje rublja. Zimi bi joj ruke bile tako crvene i ispucane da su krvarile i na najmanju iritaciju. Još bi uvijek bile u tom stanju da nije bilo melema koji je spravila moja majka. Sada su odlučni, Hazelle i Gale, da se ostala dvojica sinova, dvanaestogodišnji Rory i desetogodišnji Vick, kao ni četverogodišnja Posy, nikad neće morati prijavljivati u zamjenu za žetone. Hazelle se osmjehne kad ugleda divljač. Podigne dabra za rep, važući ga. Opuštena sam ovdje s Hazelle dok, već po običaju, procjenjujemo vrijednost divljači. Zahvalno obavijem promrznute prste oko šalice u koju mi je natočila biljni čaj. Da ga naučim gađati. I Gale ga je namjeravao voditi, ali ima samo nedjelje, a mislim da ih rado čuva za tebe. Što je glupo, naravno. Malotko me upoznao bolje od Hazelle, malotko zna koliko smo Gale i ja vezani. Sigurna sam, istina, kako je mnogo ljudi pretpostavljalo da ćemo se na koncu i vjenčati, premda ja nikad nisam razmišljala o tome. No to je bilo prije Igara, prije nego što je moj suposvećenik Peeta Mellark obznanio da je ludo zaljubljen u mene. Naša je romansa postala ključna strategija za preživljavanje u areni. Samo, za Peetu romansa nije značila tek strategiju. Još nisam sigurna što je točno značila meni. Ali sada znam da je Galeu bila vrlo bolna. Srce mi se steže kad pomislim kako ćemo se na Pobjedničkoj turneji Peeta i ja ponovo morati prikazivati kao ljubavni par. Iskapim još prevruć čaj i ustanem od stola. Moram se srediti za kamere. Sljedeća mi je postaja Pećnica, gdje sam po tradiciji obavljala glavninu kupoprodaje. Prije mnogo godina Pećnica je bila skladište ugljena, ali kad se prestala koristiti u tu svrhu, postala je sastajalište ilegalnih trgovaca i procvjetala u crnu burzu s punim radnim vremenom. A budući da privlači sumnjivce, onda mi je ovdje i mjesto. Jer, lovom u šumi koja okružuje Okrug 12 krši se bar desetak zakona, a propisana kazna je smrt. Iako oni to nikad ne spominju, dužnica sam ljudima koji posjećuju Pećnicu. Gale mi je rekao da je Masna Sae, starica koja poslužuje juhu, pokrenula prikupljanje sredstava kojima se na Igrama podupiralo Peetu i mene. Sve je trebalo ostati unutar zidova Pećnice, no mnogi izvana čuli su za akciju i priključili se. Ne znam koliko se točno skupilo. Cijena bilo kojeg dara u areni bila je bezobrazno velika, no svota je, koliko mi je poznato, bila dovoljna da utječe na moj opstanak. Još mi je uvijek čudno razvući ulazna vrata bez ičega za trgovanje, s praznom torbom za divljač, dok mi pak o pojasu visi teška vrećica puna kovanica. Pokušavam obići što više tezgi, na različitim mjestima kupujući kavu, peciva, jaja, predivo i ulje. Naknadno se sjetim kupiti tri boce destiliranog alkohola kod Ripper, žene koja je izgubila ruku u rudarskoj nesreći, ali je bila dovoljno mudra da se nakon toga prehrani. Alkohol nije za moju obitelj, već za Haymitcha, Peetina i mog savjetnika na Igrama. Većinu je vremena osoran, nasilan i pijan. Ali dobro je obavio svoj posao, pa i više od toga, jer prvi put u povijesti dopušteno je da pobijede dva posvećenika. Dakle, bez obzira na Haymitchev karakter, dugujem i njemu. Nabavljam destilirani alkohol jer mu ga je prije nekoliko tjedana ponestalo, a nigdje ga se nije moglo kupiti. Uhvatila ga je kriza, tresao se i vikao na utvare. Nasmrt je uplašio Prim, a ni meni, ruku na srce, nije bilo svejedno gledati ga takvog. Otad, u nekoj mjeri, prikupljam zalihe alkohola u slučaju da opet dođe do nestašice. Cray, zapovjednik Mirovnjaka u našem okrugu, namršti se kad me ugleda s bocama. On je postariji muškarac koji na stranu češlja nekoliko pramenova sijede kose. Crveno lice mu se sjaji. Uz Haymitcha, Cray pije više no bilo tko koga znam. Došavši do Masne Sae, podignem se na njezinu tezgu i naručim malo juhe u kojoj su, čini mi se, pomiješane tikvice i grah. Dok ja jedem, pojavi se Mirovnjak Darius i kupi čitavu zdjelu juhe. Što se tiče čuvara javnog reda, on mi je jedan od najdražih. Nikad se ne razbacuje svojim utjecajem, a obično je spreman i na šalu. Vjerojatno je u dvadesetima, ali ne čini se mnogo starijim od mene. Nešto u njegovu osmijehu i raskuštranoj crvenoj kosi daje mu dječački izgled. Loše sam volje, ali moram se nasmijati na njegovo zadirkivanje. Ipak je on tvoj bratić, ne? To je još jedna u nizu kapitolskih laži. Kad smo se Peeta i ja na Igrama probili među posljednjih osam, poslali su izvjestitelje da o nama naprave reportaže. Kad su se raspitivali o mojim prijateljima, svi su ih upućivali na Galea. No s obzirom na romansu koju sam preglumljavala u areni, nije im odgovaralo da on bude moj najbolji prijatelj. Bio je prezgodan, premuževan i nimalo voljan smješkati se i biti pun manira pred kamerama. No, vrlo smo slični. Izgledamo kao i svi ljudi s Ležišta — ravna crna kosa, maslinasta put, sive oči. I onda ga je neki genijalac proglasio mojim bratićem. Što sam drugo mogla nego prihvatiti igru? Masna Sae zna da nismo u rodu, ali neki ljudi, koji nas znaju čak i godinama, kao da su zaboravili na to. Ne bi bilo dobro da zakasniš. Iako je udaljeno tek kilometar od trga u središtu grada, Naselje izgleda kao posve drugi svijet. Radi se o odvojenom posjedu sagrađenom oko prekrasne tratine osute rascvjetanim grmljem. Dvanaest je kuća, a svaka je deset puta veća od one u kojoj sam odrasla. Devet ih je prazno; nikad nitko nije živio u njima. Tri koje su nastanjene pripadaju Haymitchu, Peeti i meni. Kuće u kojoj žive moja obitelj i Peeta odaju toplinu i živost. Prozori su osvijetljeni, dim se vuče iznad krovova, a na ulaznim su vratima pričvršćeni grozdovi sjajnih kukuruznih klipova, kao ukrasi za predstojeći Praznik žetve. Haymitcheva kuća pak, unatoč vrtlarovu trudu, izgleda zapušteno, gotovo napušteno. Znajući da će biti gadno, na ulaznim se vratima pripremim, pa oštro zakoračim unutra. Istog trena namrštim nos od gnušanja. Haymitch odbija pustiti bilo koga da mu čisti, a sam to obavlja vrlo loše. Tijekom godina su se mirisi alkohola i bljuvotina, kuhanog kupusa i zapečenog mesa, neoprane odjeće i mišjeg izmeta izmiješali u smrad koji mi tjera suze na oči. Gazim po otpadu od starog papira, slomljenog stakla i kostiju, do mjesta gdje ću, znam, pronaći Haymitcha. Sjedi u kuhinji ruku raširenih preko stola, lica uronjenog u lokvicu alkohola. Hrče kao da pili drva. Prodrmam ga za rame. Na trenutak prestane hrkati, kao da ispituje što se događa, a onda opet zapili. Potom nogama prevrćem smeće iz kojeg iskopam limeni lončić za kavu te ga napunim nad sudoperom. Vatra u peći nije se posve ugasila i uspije mi iz komada užarenog ugljena izmamiti plamen. Nasipam u vodu dovoljno mljevene kave da napitak bude ukusan i jak, pa stavim lončić na peć. Haymitch još uvijek spava kao klada. Budući da mi ništa drugo nije preostalo, napunim lavor ledenom vodom, izlijem mu je na glavu i hitro se odmaknem. Haymitch ispusti životinjski urlik, pa skoči odbacivši stolac metar iza sebe, i stane mahati nožem. Uvijek mu je jedan čvrsto u ruci kad spava, zaboravila sam na to. Trebala sam mu ga zaplijeniti, ali glava mi je puna briga. Psujući na sav glas, još neko vrijeme mlatara nožem prije nego što se sabere. Obriše lice o rukav košulje i okrene se prema meni. Bila sam sjela na prozorsku dasku, u slučaju da moram zbrisati. Čini se da se prisjeća. Jest, priznajem da i nju osjećam. Ali, konkurencija joj je prejaka da bi nadvladala. Gledam kako Peeta prilazi stolu dok mu se svjež snijeg u plavoj kosi cakli na svjetlu s prozora. Izgleda snažno i zdravo, posve različito od onog bolesnog i izgladnjelog dječaka iz arene. Šepanje mu se jedva primjećuje. Spusti štrucu tek ispečenog kruha na stol i pruži ruku Haymitchu. Skine svoju prljavu košulju, otkrivši jednako umazanu potkošulju, pa se obriše suhim dijelom tkanine. Peeta se osmjehne, podigne s poda bocu destiliranog alkohola i polije nož. Obriše potom oštricu o rub košulje i krene rezati štrucu. Sve nas snabdijeva svježe pečenim kruhom i pecivima. Svi smo pronašli ono što će nas zaokupljati, načine da odagnamo misli o vremenu provedenom na Igrama gladi. Tek kad je Haymitchu pružio odrezani vrh kruha, Peeta me prvi put pogleda. Haymitch baci košulju negdje u nered. Čeka vas ozbiljno zagrijavanje prije nego što predstava počne. Publika očekuje golupčiće koji su pobijedili na Igrama gladi, a ne dvoje ljudi koji se jedva mogu pogledati u oči. Snijeg se počeo primati za tlo pa iza sebe ostavljam tragove. Na ulaznim vratima zastanem kako bih otresla cipele prije no što uđem. Majka je radila dan i noć da pred kamerama sve izgleda savršen i ne smijem uprljati podove koje je ulaštila. Tek što sam ušla, već je pokraj mene. Hvata me za ruku kao da me želi zaustaviti. Majka se neprirodno nasmije i skine mi s ramena torbu za divljač natrpanu namirnicama. Kako je bilo u šetnji? No tad iza nje opazim muškarca na kuhinjskim vratima. Samo jedan pogled na njegovo po mjeri skrojeno odijelo i kirurški dotjerane crte lica dovoljan mi je kako bih shvatila da je iz Kapitola. Nešto nije u redu. Stvarno je postalo sklisko. Lice joj je blijedo, a u glasu joj osjećam nemir koji pokušava sakriti. Pomoći mi da se spremim? Rukom mi pokazuje da krenem niz hodnik. Čudno je kad te netko uvodi u vlastitu kuću, ali znam da je najbolje ništa ne komentirati. Hodajući, ohrabrim majku osmjehnuvši joj se preko ramena. No dok koračam prema vratima radne sobe, vratima koja dosad nikad nisam vidjela zatvorena, misli mi se ubrzano roje. Što žele od mene? Zašto je majka tako blijeda? Okrenem ulaštenu mjedenu kvaku i koraknem unutra. Osjetim nespojive mirise ruža i krvi. Sitan, sjedokos muškarac, koji mi je odnekud poznat, čita knjigu. Zurim u zmijolike oči predsjednika Snowa. U potpunom je neskladu s uobičajenim stvarima u radnoj sobi. Kao da podigneš poklopac s lonca, i umjesto gulaša u njemu ugledaš zmiju otrovnicu. Što li on radi ovdje? Brzo se pokušavam prisjetiti kako su počinjale prijašnje Pobjedničke turneje. Posvećenike se moglo vidjeti u društvu njihovih savjetnika i stilista. Katkad bi se pojavili i neki visoki dužnosnici. Ali predsjednika Snowa nikad nisam vidjela. On je prisutan samo na svečanostima u Kapitolu. Ako je iz Kapitola doputovao sve do ovamo, to može značiti samo jedno — u ozbiljnoj sam nevolji. A ako je tako, isto vrijedi i za moju obitelj. Prođe me jeza kad pomislim da su mi majka i sestra u neposrednoj blizini ovog čovjeka, koji me još i prezire. I uvijek će me prezirati. Jer, vješto sam izigrala pravila njegovih sadističkih Igara, posramila Kapitol, i time potkopala njegovu vlast. A samo sam spašavala kožu Peeti i sebi. Pružanje otpora bilo je potpuno slučajno. No ako Kapitol odredi da može preživjeti samo jedan posvećenik, a netko ima smjelosti takvu odluku osporiti, već po prirodi stvari, radi se o pobuni. Moja jedina obrana bilo je pretvaranje da sam pomahnitala zbog strastvene ljubavi prema Peeti. Pa nam je dopušteno da preživimo. Da oboje budemo okrunjeni pobjednici. Da odemo kući, slavimo, da na oproštaju mašemo kamerama i da nas ostave na miru. Možda zbog toga što mi je kuća još nova, ili zbog toga što sam šokirana njegovim dolaskom, ili zato što mi je posve jasno da može narediti moje smaknuće kad god se sjeti, osjećam se kao uljez. Kao da je ovo njegov dom, a ja sam nepozvani gost. Stoga ga ne pozdravim, niti mu ponudim da sjedne. Zapravo, ponašam se kao da je prava zmija. Stojim nepomično, pogleda prikovanog na njemu, razmatrajući mogućnosti za uzmak. Očekivala sam da budu zmijske, dakle, da budu jedva vidljive. Ali njegove su pretjerano pune, sluzokoža im je odveć zategnuta. Pitam se je li ih operirao da izgleda privlačnije. Ako jest, bio je to gubitak vremena i novca jer nije ni najmanje privlačan. Ali, ne planirate biti svojeglavi, zar ne? Djevojka koja se tako silno trudila sačuvati svoj život, pazit će da ga se ne odrekne tako lako. A tu je i obitelj na koju mora misliti. Njezina majka, sestra i svi oni... Dakle, karte su otkrivene. Možda je tako i bolje. Ne volim dvosmislene prijetnje. Draže mi je kad znam na čemu sam. Nema pravo na njega, kao ni na našu kuću. No, dakako, on može što god hoće. Sjednem ispred stola na jedan od izrezbarenih stolaca s naslonom. Rađen je po mjeri viših od mene pa pod dodirujem samo nožnim prstima. Nažalost, bio je odviše sentimentalan. I eto vas ovdje preda mnom. A možete li pogoditi gdje je on? Kimnem jer mi je, prema načinu na koji je postavio pitanje, jasno da je Seneca Crane pogubljen. Mirisi ruža i krvi snažniji su sad kad nas dijeli samo stol. Na predsjednikovu suvratku jest ruža, čime se dade naslutiti izvor cvjetnog mirisa, zasigurno genetički pojačanog. Miris prave ruže nije tako težak. Što se krvi tiče... Bili ste prilično dobri u ulozi školarke sluđene ljubavlju. Posve ste uvjerili ljude u Kapitolu. Na licu mi se morao vidjeti bar tračak zbunjenosti jer se nadoveže na njega. Nemate pristupa informacijama o atmosferi u drugim okruzima. U nekima od njih ljudi su vašu varku s bobicama protumačili kao čin neposluha, a ne ljubavi. A ako se neka djevojka, i to od svih mjesta baš iz Okruga dvanaest, može usprotiviti Kapitolu i otići bez posljedica, što njih sprečava da učine isto? Ali bit će ih ako se ne promijeni tijek stvari. A ustanci, kao što je poznato, vode do revolucije. Koliko ljudi bi poginulo? S kakvim uvjetima života bi bili suočeni oni koji prežive? Može se netko teško miriti s Kapitolom, ali ako naša vlast i nakratko popusti, vjerujte mi da će se cijeli sustav urušiti. Kao da mu je prva briga blagostanje stanovnika Panema, a to je vrlo daleko od istine. Na njima stoji majka s poslužavnikom, na kojem je porculanska garnitura za čaj koju je donijela sa sobom na Ležište kad se udala. Majka spusti poslužavnik na stol. Na njemu su porculanski čajnik i šalice, vrhnje, šećer i tanjur s kolačićima koji su glazirani prekrasnim cvjetovima blagih boja. Takvu glazuru može izraditi samo Peeta. Kako bilo, čini se da je to majku malčice opustilo. Majka kimne, kratko me pogleda i ode. Predsjednik Snow nam oboma natoči čaj, svojem doda vrhnje i šećer, a zatim ga stane dugo miješati. Osjećam da je rekao svoje te da čeka moj odgovor. Katniss Everdeen, Vatrena Djevojko, iz vas je skočila iskra koja se, bez nadzora, može pretvoriti u pakao koji će progutati Panem. Vi sigurno ne, da kojim slučajem gledate sa strane. Spravlja ih vaša majka? Podignem tanjurić sa šalicom čaja, ali čuje se zveckanje i smjesta ga spustim. Da sakrijem nervozu, brzo uzmem kolačić. Doista, kako je ljubav vašeg života? Kako je zgodni bratić? I kako je saznao? Mnogi su mu ljudi mogli reći da Gale i ja nedjelje provodimo u lovu. Zar se svaki put na kraju dana ne pojavimo natovareni divljači? Zar to ne radimo već godinama? Pravo je, međutim, pitanje što predsjednik misli da se događa u šumi oko Okruga 12. Ondje nas sigurno nisu pratili. Ili sam u krivu? Jesu li nas mogli slijediti? To se čini nemogućim. Sve dosad nije mi to palo na pamet. Šuma je oduvijek mjesto gdje smo bili sigurni, mjesto izvan dosega Kapitola, gdje smo mogli reći što smo osjećali, i biti ono što jesmo. Ako su nas promatrali otada, što su mogli vidjeti? Dvoje ljudi koji love i, istina, otpadnički govore o Kapitolu. Ali nisu mogli vidjeti dvoje zaljubljenih, što predsjednik Snow, izgleda, želi reći. Po tom pitanju smo sigurni. Dogodilo se to samo jednom. Bilo je brzo i neočekivano, ali dogodilo se. Nakon što smo se Peeta i ja vratili s Igara, prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam Galea vidjela nasamo. Najprije sam morala prisustvovati proslavama — gozbi za pobjednike na koju su bili pozvani samo ljudi na najvišim položajima, a zatim izvanrednom blagdanu za cijeli Okrug, s besplatnom hranom i zabavljačima dovedenim iz Kapitola. Uslijedio je Dan paketa, prvi od dvanaest, kad je svakom stanovniku okruga dostavljena pošiljka s hranom. To mi je bilo najljepše od svega. Vidjeti svu tu gladnu djecu s Ležišta kako trčkaraju mašući limenkama s kašom od jabuka, konzervama s mesom, čak i slatkišima. Kod kuće su im, prevelike za nošenje uokolo, ostale vreće sa žitom i limenke s uljem. Saznanje da će jednom mjesečno cijelu godinu dobivati novu pošiljku učinilo me bar na trenutak zadovoljnom što sam pobijedila na Igrama. Dakle, nisam imala nimalo privatnosti uz sve te svečanosti i događanja, uz novinare koji su izvještavali o svakom mom koraku dok su me svi slavili, dok sam se redom zahvaljivala i ljubila Peetu zbog publike. No nakon nekoliko tjedana, napokon se sve stišalo. Televizijske ekipe su se spakirale i otputovale kući. Odnos između Peete i mene postao je hladan, i otada se nije mijenjao. Moja se obitelj nastanila u kući u Pobjedničkom naselju. Svakodnevni život u Okrugu 12 — radnici u rudnicima, a djeca u školi — vratio se svom uobičajenom ritmu. Čekala sam sve dok nisam prosudila da je zrak doista čist, da bih onda jedne nedjelje, a da to nisam nikome najavila, ustala satima prije zore i krenula u šumu. Bilo je još toplo i nisam trebala jaknu. Sa sobom sam uzela torbu s delicijama — hladnu piletinu, sir, kruh iz pekarnice i naranče. U staroj kući sam obula lovačke čizme. Po običaju, ograda nije bila pod naponom i bilo mi je lako uvući se u šumu i pronaći svoj luk i strijele. Otišla sam do našeg mjesta, Galeova i mojeg, gdje smo zajedno doručkovali na dan žetve s koje sam otišla na Igre. Čekala sam barem dva sata. Pomislila sam da više ne računa na mene nakon tjedana koji su prošli. Ili da mu više nije stalo. Da me čak i mrzi. Pomisao da sam ga zauvijek izgubila, svog najboljeg prijatelja, jedinu osobu kojoj sam povjeravala svoje tajne, bila je nepodnošljivo bolna. Ne još i to povrh svega što se događalo. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, a grlo steže, kao i uvijek kad me svlada jad. A onda sam podigla glavu i ugledala ga kako me, udaljen nekoliko koraka, mirno promatra. Bez razmišljanja sam skočila i zagrlila ga, glasajući se čudnom kombinacijom smijeha, gušenja i plača. Držao me dugo i tako čvrsto da mu nisam mogla vidjeti lice, da bi me naposljetku pustio jer nije imao izbora — uhvatila me nevjerojatno glasna štucavica i morala sam popiti vode. Dan smo proveli uobičajeno. Lovili divljač, ribarili i skupljali plodove. Razgovarali o ljudima u gradu. Ali ne o nama, o njegovu novom životu u rudnicima, o mojim doživljajima u areni. Pričali smo samo o drugim stvarima. Kad smo stigli do rupe u ogradi najbližoj Pećnici, istinski sam vjerovala da sve može biti po starom, da ćemo dalje nastaviti kao nekad. Dala sam mu da trguje sa svom ulovljenom divljači jer nama, s toliko hrane, više nije bila potrebna. Rekla sam mu da ću preskočiti odlazak u Pećnicu, iako sam se veselila povratku u nju, jer majka i sestra ne znaju da sam otišla u lov i već se pitaju gdje sam. I tada, posve iznenada, kad sam mu predlagala da preuzmem dnevni obilazak trase sa zamkama, dlanovima mi je obuhvatio lice i poljubio me. Bila sam posve nespremna. Nakon svih sati koje sam provela gledajući ga kako priča, smije se i mrgodi, trebala sam valjda već sve znati o njegovim usnama. No nisam mogla ni zamisliti koliko će biti tople kad ih pritisne o moje, niti da će me njegove ruke, koje mogu postaviti najzamršenije zamke, tako lako zaplesti. Mislim da sam ispustila nekakav zvuk iz dna grla dok su mi čvrsto skvrčeni prsti, nejasno se sjećam, mirovali na njegovim prsima. Iako je sunce već zalazilo, i premda sam znala da majka i Prim brinu, sjela sam pokraj stabla uz ogradu. Pokušala sam procijeniti što mi poljubac znači, je li me ogorčio ili mi se svidio, ali sve čega sam se sjećala bio je pritisak Galeovih usana i miris naranči koji se bio zadržao na njegovoj koži. Besmisleno je bilo taj poljubac uspoređivati s mnogima koje sam izmjenjivala s Peetom. Još nisam dokučila niti jesam li koji od njih shvatila ozbiljno. Napokon, otišla sam kući. Sljedeći sam tjedan obilazila zamke i odnosila meso Hazelle, ali Galea nisam vidjela do nedjelje. Pripremila sam cijeli govor — o tome da ne želim dečka i kako se nikad neću udavati, ali na kraju to uopće nisam spomenula. Gale se ponašao kao da poljupca nije ni bilo. Možda je čekao da ja nešto kažem. Ili da mu uzvratim na isti način. Umjesto toga, i ja sam se pretvarala kao da se poljubac nije dogodio. Gale je srušio nevidljivi zid koji nas je dotad razdvajao, a s njime i svaku moju nadu da ćemo obnoviti ono staro, jednostavno prijateljstvo. Koliko god da se pretvarala, njegove usne više nisam mogla gledati na isti način. Sve mi ovo u trenu prođe kroz glavu dok me predsjednik Snow, zaprijetivši mi Galeovom smrću, mrvi pogledom. Kako sam glupa bila kad sam pomislila da će Kapitol zaboraviti na mene kad se vratim kući! Nisam znala za moguće ustanke, ali da su bijesni na mene, to sam znala. Umjesto da se ponašam vrlo oprezno, kako to nalaže situacija, što sam ja učinila? S predsjednikova gledišta, zanemarila sam Peetu i pred cijelim okrugom napadno pokazala da sam sklona Galeu. Time sam zapravo jasno pokazala da se sprdam s Kapitolom. Svojom sam nepromišljenošću ugrozila Galea, njegovu i svoju obitelj, kao i Peetu. Nema ničega drugog između nas. Osim toga, sad svi misle da smo rođaci. Predsjednik Snow ustane i obriše svoje nadute usne lagano ih dodirujući salvetom. Kako bih mogla ciljati više? Što radi s krvlju? Zamišljam ga kako je srče iz šalice za čaj, umače kolačić u nju i vadi ga dok se s njega cijede crvene kapljice. Kroz prozor vidim kako pristiže automobil, meko i tiho kao mačka koja prede, da bi se zatim izgubio u daljini. Nestao je neprimjetno kao što se i pojavio. Soba se vrti oko mene, sporo i neravnomjerno, i pitam se hoću li se onesvijestiti. Nagnuvši se, jednom rukom ščepam rub stola. U drugoj mi je još uvijek Peetin prelijepi kolačić. Mislim da je na njemu bio tigrasti ljiljan, no u mojoj su šaci sada tek mrvice. Nisam ni primijetila da ga drobim. Morala sam se, valjda, uhvatiti za nešto dok sam gubila tlo pod nogama. Okruži na rubu ustanka. Izravna smrtna prijetnja Galeu, s novima na pomolu. Svi koje volim osuđeni su na propast, a tko zna gdje je kraj liste onih koji će platiti zbog mojih postupaka. Osim ako na Turneji ne preokrenem stvari, ako ne utišam nezadovoljstvo i ne umirim predsjednika Snowa. Moram dokazati cijeloj zemlji, bez i trunka sumnje, da volim Peetu Mellarka. Ne mogu ja to, pomislim. Peeta je taj koji je umješan i dopadljiv. On ljude može uvjeriti u bilo što. Ja sam pak ona koja sjedi, šuti i pušta njemu da što više govori. Ali, Peeta ne mora dokazivati svoju ljubav. Ta je zadaća na meni. Iz hodnika dopire majčin lagan, brz korak. Ne smije ništa saznati, pomislim. Ništa ni o čemu. Ispružim ruke iznad poslužavnika i hitro stresem mrvice kolačića s dlanova i prstiju. Nesigurno srknem gutljaj čaja. Olakšanje preplavi majčino lice. Mislila sam da si u nekoj nevolji. Uvijek ću morati paziti na majku. Otkad sam se vratila, istinski se trudim popraviti odnos s njom. Tražim je pomoć, umjesto da je posve odbijam, što sam zbog ljutnje činila godinama. Puštam da ona upravlja svim novcem koji sam osvojila. Nisam tek snošljiva prema njezinim zagrljajima, sad ih i uzvraćam. U areni sam shvatila da je moram prestati kažnjavati za ono što nije mogla spriječiti. Konkretno, za tešku depresiju u koju je pala nakon očeve smrti. Jer, katkad se ljudima događaju stvari s kojima nisu sposobni izaći na kraj. Kao meni, na primjer. Uza sve, učinila je nešto izvanredno kad sam se vratila u Okrug. Nakon što su nas obitelji i prijatelji pozdravili na željezničkoj postaji, novinarima je dopušteno da postave nekoliko pitanja. Jedan od njih upitao je majku što misli o mom dečku, na što je ona rekla kako je Peeta, istina, primjer uzornog mladića, ali da sam ja još premlada za vezu. Potom je oštro pogledala Peetu. Novinari su prasnuli u smijeh i redom komentirali kako se nekome ne piše dobro, pa je Peeta pustio moju ruku i koraknuo u stranu. Odvajanje nije potrajalo — pritisak da se ponašamo zaljubljeno bio je prejak — ali smo dobili dobru izliku da budemo suzdržaniji no što smo bili u Kapitolu. Na račun toga bih možda lakše mogla objasniti zašto me se, nakon što su novinari otišli, rijetko moglo vidjeti u Peetinu društvu. Odem na kat u kupaonicu. Iz kade se puši. Majka je u vrelu vodu dodala malu vrećicu sušenog cvijeća koje širi ugodan miris. Nitko od nas nije navikao da kad god poželimo imamo neograničene količine vruće vode iz slavine. U kući na Ležištu imali smo samo hladnu vodu. Kupka nam je bila ono što bismo, koliko je preostalo, zagrijali na vatri. Svučem se i spustim u svilenastu vodu — majka je u nju ulila i nekakvo ulje — i pokušam si srediti zbrku u glavi. Prvo je pitanje kome sve otkriti. Treba li itko uopće znati? Jasno, majka i Prim ne, muka bi ih hvatala od brige. Čak i kad bih mu mogla javiti što se zbiva, ionako ništa ne bi mogao poduzeti. Da je sam, mogla bih ga pokušati uvjeriti da pobjegne. Preživio bi u šumi, tu nema dvojbe. Ali nije sam i nikad ne bi napustio svoju obitelj. Kad se vratim kući, morat ću mu nekako objasniti zašto su naše zajedničke nedjelje stvar prošlosti. No sada ne mogu razmišljati o tome, već samo o svom sljedećem potezu. Osim toga, Gale je već tako razočaran i gnjevan na Kapitol da katkad pomislim kako će sam organizirati ustanak. Posljednje što mu sada treba je poticaj. Ne, ne mogu reći nikome koga ostavljam u Okrugu 12. Troje je ljudi kojima bih se mogla povjeriti. Prvi je Cinna, moj stilist. No mislim da je on već u opasnosti, i ne želim ga izlagati novim nevoljama postajući još prisnija s njim. Zatim, tu je Peeta, koji će biti moj kompanjon u ovoj obmani. Ali, kako da započnem taj razgovor s njim? Hej, Peeta, sjećaš se da sam ti priznala kako sam malčice glumatala zaljubljenost? Daj to sada lijepo zaboravi i ponašaj se kao da me ludo voliš jer bi inače predsjednik mogao ubiti Galea. Uz to, Peeta će dobro igrati svoju ulogu, bez obzira na to zna li što je u igri ili ne. Dakle, ostaje mi Haymitch. Pijan, mrzovoljan, svadljivi Haymitch, na kojeg sam prije kratkog vremena izlila lavor ledene vode. Kao mom savjetniku na Igrama, dužnost mu je bila da me održi na životu. Nadam se da je još uvijek u stanju raditi taj posao. Spustim glavu pod vodu utišavši tako zvukove što dopiru do mene. Kad bi se kada barem raširila pa da mogu zaplivati, kao što sam to običavala vrućih ljetnih nedjelja u šumi s ocem. Ti su mi dani bili pravi blagdani. Odlazili bismo rano ujutro i pješačili u šumu dublje no obično, sve do malog jezera na koje je naišao u lovu. Čak se i ne sjećam učenja plivanja, tako sam mala bila kad me poučavao. Sjećam se skokova u vodu, kolutova i gacanja uokolo, muljevitog dna jezera pod nogama, mirisa cvijeća i zelenila. Sjećam se kako sam plutala na leđima, baš kao sada, zagledana u nebesko plavetnilo dok je voda stišavala cvrkut iz šume. Otac je hvatao močvarice koje su se gnijezdile uz obalu, ja sam tragala za jajima u travi, a u plićaku bismo oboje kopali korijenje strelice, biljke po kojoj mi je dao ime. Potom bi spremila izvrsnu večeru, pečenu patku i pržene gomolje strelice s umakom. Galea nikad nisam odvela do jezera. Nije baš blizu, ali močvarice su vrlo lak plijen i mogu nadoknaditi izgubljeno vrijeme za lov. No to je mjesto koje nisam htjela dijeliti ni s kime, mjesto koje pripada samo ocu i meni. Od povratka s Igara, budući da sam imala mnogo slobodnog vremena, nekoliko sam puta otišla onamo. Uživala sam u plivanju, no poslije sam uglavnom bila potištena. Tijekom posljednjih pet godina jezero je ostalo začudno isto, dok sam se ja promijenila do neprepoznatljivosti. Iako sam pod vodom, čujem komešanje — automobilske sirene, glasne pozdrave, lupanje vratima. Nema sumnje — stigla je moja pratnja. Tek što sam se obrisala i odjenula ogrtač, ekipa za pripremu bane u kupaonicu. Nemam pravo na privatnost. Kad je u pitanju moje tijelo, između njih troje i mene ne postoje tajne. Njezina plavo-zelena kosa oblikovana je u šiljke koji joj strše po cijeloj glavi, a zlatne tetovaže iznad obrva sada joj završavaju u zavijucima ispod očiju. Sve to doprinosi dojmu da sam je doslovce šokirala. Priđe joj Octavia i blago je potapša po leđima. Uz mršavu i koščatu Veniju, Octavijino zaobljeno tijelo izgleda još punašnije. Popravit ćeš joj obrve u tren oka. Ali, što ću ja s ovim noktima? Zapravo, njezina koža više nije žutozelena, sada je nježno zimzelena. Promjena u nijansi bez sumnje je Octavijin pokušaj da ostane u toku s hirovitim kapitolskim modnim trendovima. U posljednjih nekoliko mjeseci izgrizla sam nokte sve do vrhova prstiju. Pomišljala sam da bih mogla prestati s lošom navikom, ali nisam smislila dobar razlog. Nisam baš pretjerano brinula o tome kako će stanje mojih noktiju djelovati na ekipu za pripremu. Flavius podigne nekoliko pramenova moje mokre, zamršene kose. Negodujući zavrti glavom, tresući svoje narančaste spiralne uvojke. Ali, da, sjećam se. Otkad sam kod kuće, kosu sam, kao i obično, plela u pletenicu koja mi je padala niz leđa. Čini se da sam ih umirila. Ljube me, posjednu na stolac u mojoj spavaćoj sobi te, po običaju, stanu pričati bez prekida, i ne mareći slušam li ih. I dok mi Venia sređuje obrve, Octavia lijepi umjetne nokte, a Flavius masira kosu gelom, slušam vijesti iz Kapitola — Igre su požnjele golem uspjeh, otad je sve dosadno, i svi jedva čekaju da Peeta i ja na svršetku Pobjedničke turneje dođemo ponovno. Uskoro nakon toga Kapitol će početi s pripremama za Kvartalnu pokoru. Biti savjetnik posvećenicima i redovnih je godina prava noćna mora. Više ne mogu proći pokraj škole a da se ne upitam koje ću dijete trenirati. No da sve bude još gore, ovo je godina kako sedamdeset petih Igara gladi, tako i Kvartalne pokore. Takva se kombinacija ponavlja svakih dvadeset pet godina, kada se obljetnica pobjede Kapitola nad okruzima obilježava neumjerenim proslavama i, za dodatnu zabavu, kojekakvim odstupanjima na štetu posvećenika. Sve kvartalne Igre, naravno, održane su prije mog rođenja. Ali, sjećam se da su nam u školi pričali kako je Kapitol za drugu Kvartalnu pokoru zahtijevao da okruži za arenu osiguraju dvostruki broj posvećenika. Nastavnici nisu ulazili u detalje, što me čudi jer te je godine krunu osvojio posvećenik iz Okruga 12 — Haymitch Abernathy. Haymitch mi nikad nije spominjao svoja osobna iskustva iz arene. Nikad ga to ne bih ni tražila. A ako sam i vidjela reprizu Igara na kojima je pobijedio, zacijelo sam bila premalena da bih se toga sjećala. Haymitchu će pak Kapitol ove godine zasigurno osvježiti uspomene. Gledajući s te strane, dobro je što ćemo Peeta i ja tijekom Pokore biti na raspolaganju kao savjetnici jer je jasno kao dan da će Haymitch stalno biti mrtav pijan. Nakon što su iscrpili temu Kvartalne pokore, ekipa za pripremu upusti se u beskonačno brbljanje o njihovim nepojmljivo besmislenim životima — tko je što rekao o nekom meni posve nepoznatom, koje su cipele upravo kupili, da bi zatim Octavia nadugačko objasnila kakva je pogreška bila tražiti od svih gostiju da na njezin rođendan dođu urešeni perjem. Uskoro, obrve mi se žare, kosa mi je ravna i svilenkasta, a nokti spremni za lakiranje. Očito su dobili upute da mi urede samo ruke i lice, vjerojatno zato što će mi zbog hladnoće ostatak tijela biti pokriven. Flavius mi silno želi namazati usne ljubičastim ružem, svojim vlastitim zaštitnim znakom, ali kad me počnu šminkati i lakirati mi nokte, ipak odustane odlučivši se za ružičastu boju. Po paleti šminke koju im je odredio Cinna, vidim da se ide na djevojački, a ne seksi izgled. Nikoga neću uvjeriti ni u što ako pokušavam biti provokativna. Haymitch je to vrlo jasno naznačio kad me na Igrama pripremao za intervju. U sobu uđe majka, pomalo sramežljivo, i reče kako ju je Cinna zamolio da ekipi pokaže na koji mi je način uredila kosu na dan žetve. Sve troje to prihvate s oduševljenjem i posve se usredotoče kad im majka, korak po korak, stane objašnjavati složen postupak izrade frizure s pletenicom. U zrcalu ih vidim kako ozbiljnih lica prate svaki majčin pokret, i njihovu gorljivost kad dođu na red da ponove pojedini korak. Zapravo, sve troje su tako uljudni i puni poštovanja prema majci da mi je krivo što ih uvijek podcjenjujem. Tko zna što bih ja bila ili o čemu bih pričala da sam odrasla u Kapitolu. Možda bih i sama kršila ruke tek zato što su mi na rođendanu gosti bili odjeveni u kostime s perjem. Kad mi naprave frizuru, siđem u prizemlje gdje me u dnevnoj sobi čeka Cinna. Dovoljan mi je samo jedan pogled na njega i već se osjećam vedrije. Izgleda kao i obično — jednostavna odjeća, kratka smeđa kosa, jedva primjetno nanesena zlatna olovka za oči. Zagrlimo se, i s naporom se suzdržavam da mu ne izbrbljam sve o posjetu predsjednika Snowa. Ali ne, odlučila sam da ću to najprije ispričati Haymitchu, on će najbolje znati koga da još opteretim. Premda, tako mi je lako razgovarati s Cinnom. U posljednje smo vrijeme često pričali preko telefona, koji smo dobili s novom kućom, što je pomalo smiješno jer ga gotovo nitko koga poznajemo ne posjeduje. To ne vrijedi za Peetu, ali njega, jasno, nisam nazivala, dok je Haymitch žicu odavno iščupao iz zida. Moja prijateljica Madge, načelnikova kći, ima telefon, ali ako poželimo razgovarati, radimo to licem u lice. Telefon smo, s obzirom na sve to, isprva jedva koristili. A onda me Cinna počeo nazivati kako bismo poradili na mom talentu. Od svih se pobjednika očekuje da ga imaju. Talent je aktivnost kojoj se posvećuju jer ne moraju raditi ni u školi ni u okružnim gospodarskim granama. Može biti riječ o bilo čemu, samo da ih se o tome može intervjuirati. Peeta, ispostavilo se, već ima talent — slikanje. U obiteljskoj pekarnici glazira torte i kolače već godinama, no sad kad je bogat, može si priuštiti da pravom bojom maže po slikarskim platnima. Ja nemam talent jer protuzakonit lov se još ne računa. Recimo da imam sluha, ali ne bih ni u bunilu pjevala za Kapitol. Majka me pokušala zainteresirati za raznolike prikladne aktivnosti s popisa koji joj je poslala Effie — kuhanje, aranžiranje cvijeća, sviranje flaute. Ništa od toga nije mi sjelo, ali je zato Prim pokazala nadarenost za sve troje. Napokon, uskočio je Cinna ponudivši mi pomoć u razvijanju moje strasti za dizajniranje odjeće. Razvijanje je bila prava riječ jer takvu strast nikad nisam niti imala. Ali pristala sam jer je to značilo da ću češće razgovarati s njim, a k tome je obećao da će on obavljati sav posao. Sada se bacio na izlaganje stvari po dnevnoj sobi; posvuda raspoređuje odjeću, tkanine i blokove sa skicama koje je sam nacrtao. Uzmem jedan blok i proučim haljinu koju sam tobože kreirala. Možda nemam interesa za dizajniranje odjeće, ali obožavam onu koju Cinna izrađuje za mene. Kao ovu koju je donio — crne hlače od debele, tople tkanine koja vrlo lijepo pada; udobnu bijelu košulju; džemper ispleten zelenim, plavim i sivim vunenim nitima, mekim poput paperja; kožnate čizme na vezice koje mi ne žuljaju prste. Pokušaj zvučati kao da ti je stalo. U Kapitolu smo svuda stizali na vrijeme samo zahvaljujući Effie, pa joj nastojim udovoljiti. Prim je zbog početka Turneje puštena ranije iz škole. U kuhinji je intervjuira druga televizijska ekipa. Sva je ljupka u ažurnoj haljini koja joj ističe oči; plava joj je kosa svezana straga odgovarajućom vrpcom. Malčice se naginje na vrhovima blistavih bijelih čizmica, kao da se sprema poletjeti, baš poput— Tres! Kao da me netko udario u prsa. Iako je sve u mojoj glavi, bol je tako snažna da moram koraknuti unatrag. Zatvorim oči i više ne vidim Prim, nego Rue, dvanaestogodišnju djevojčicu iz Okruga 11, koja mi je u areni bila saveznica. Mogla je poput ptice letjeti sa stabla na stablo, hvatajući se i za najtanje grane. Dopustila sam da umre. Vidim je kako leži na zemlji s kopljem zabodenim u trbuh... Koga sve neću spasiti od kapitolske osvete? Tko će još umrijeti ako ne ispunim očekivanja predsjednika Snowa? Uvidim da mi Cinna pokušava odjenuti kaput pa podignem ruke. Osjetim krzno, i izvana i iznutra. Ne mogu pogoditi od koje je životinje. Potom mi navuče kožnate rukavice, oko vrata mi ovije svijetlocrveni šal, a uši mi prekrije nečim krznenim. S njima slabije čujem, a budući da sam u areni zbog eksplozije oglušila na jedno uho, mrzim ih još više. Nakon što sam pobijedila, u Kapitolu su mi uho izliječili, ali još uvijek se znam uhvatiti kako ga provjeravam. Majka žuri noseći mi nešto u stisnutoj šaci. Broš sam pokušala darovati Rue, ali nije ga željela uzeti rekavši da mi je zbog njega odlučila vjerovati. Cinna ga pričvrsti za čvor na šalu. Effie Trinket je odmah pokraj nas. Za koji trenutak snimit ćemo prvi prizor na otvorenom. Pobjednici će se međusobno pozdraviti na početku svog veličanstvenog putovanja. Veliki smiješak, jako si uzbuđena, je li tako? Isprva ne vidim sasvim dobro zbog snijega koji sada već obilno pada, a zatim razaberem Peetu koji izlazi na prednja vrata svoje kuće. Široko se osmjehnem i krenem prema Peeti, da bih potom, kao da više ne mogu izdržati ni sekunde, počela trčati. On me uhvati i stane okretati, no oklizne se — još uvijek ne kontrolira umjetnu nogu kako treba — te padnemo u snijeg, ja na njemu, i tada se prvi put nakon više mjeseci poljubimo. Unatoč dlakama s kaputa, snježnim pahuljama i obilju ruža za usne, u poljupcu osjećam stabilnost koju Peeta uvijek donosi sa sobom. I znam da nisam sama. Koliko god da sam ga povrijedila, neće me razotkriti pred kamerama. Neće me osuditi mlakim poljupcima. Još uvijek me čuva, kao i u areni. Pomislim da ću zaplakati, no umjesto toga, podignem ga na noge, uhvatim oko lakta, pa ga veselo povučem na stazu. Ostatak dana prošao je kao u magli — odlazimo na željezničku postaju, pozdravljam se sa svima, vlak kreće, stara ekipa — Peeta i ja, Effie i Haymitch, Cinna i Portia, Peetina stilistica — večeramo neopisivo ukusna jela kojih se, međutim, ne sjećam. Potom, u pidžami i debelom ogrtaču, sjedim u svom otmjenom odjeljku čekajući da ostali odu na spavanje. Znam da će Haymitch još satima biti budan. Ne voli spavati noću. Kad se sve umiri, nataknem papuče i nečujno odem do njegovih vrata. Moram pokucati nekoliko puta da ih otvori; mršti se kao da zna da donosim loše vijesti. Vlak počinje kočiti i na tren pomislim da me predsjednik Snow promatra, te da je odlučio, ne odobravajući moju namjeru da se povjerim Haymitchu, više ne čekati i odmah me ubiti. No, stali smo samo zbog opskrbe gorivom. Rečenica je bezazlena, ali Haymitcheve oči se suze. Kad ih uz napor otvori, pogodi nas snježni zapuh. Haymitch izgubi ravnotežu i nađe se u snijegu. Kapitolska poslužiteljica požuri mu pomoći, ali Haymitch joj, posrćući, rukom dobrodušno pokaže da se udalji. Vodi me podalje od posljednjeg vagona, gdje nas nitko ne može čuti. O predsjednikovu posjetu, o Galeu, o tome kako ćemo svi umrijeti ako ne uspijem. Obasjan crvenilom stražnjih svjetala vlaka izgleda pribranije, a lice kao da mu se postaralo. Ti i Peeta bit ćete savjetnici, kako ove, tako i svake sljedeće godine. Svake godine stavljat će vam romansu na kušnju, javno prenositi osobne detalje iz vaših života, i nikad, baš nikad nećeš imati izbora — morat ćeš živjeti dugo i sretno s tim momkom. Nikad neću moći živjeti s Galeom, čak i da želim. Nikad mi neće dopustiti da živim sama. Zauvijek ću morati biti zaljubljena u Peetu. Kapitol će ustrajati na tome. Možda ću još nekoliko godina moći živjeti s majkom i Prim, jer tek mi je šesnaest. Ako želim održati na životu one koje volim, a i sama ostati živa, morat ću prihvatiti budućnost takvu kakva jest. Morat ću se udati za Peetu. Ušavši, skinem mokre papuče, ogrtač i pidžamu, kojih ima još u ladicama, no uvučem se pod pokrivač u donjem rublju. Zurim u tamu razmišljajući o razgovoru s Haymitchem. Sve što je rekao o očekivanjima Kapitola i mojoj budućnosti s Peetom je točno. Stoji čak i njegova završna opaska. Jasno da sam mogla proći mnogo lošije nego završiti s Peetom. No, nije u tome stvar. Jedna od malobrojnih sloboda koje imamo u Okrugu 12 jest pravo da sklapamo brak s kim želimo, ili da u njega uopće ne ulazimo. Sad su mi uzeli čak i to. Pitam se hoće li predsjednik Snow zahtijevati od nas da imamo djecu. Ako ćemo je imati, svake će godine biti suočena sa žetvom. A ne bi li bio pravi spektakl da dijete ne jednog, nego dva pobjednika bude izabrano za arenu? Već se događalo da djeca pobjednika sudjeluju na natjecanju, što bi uvijek pobudilo mnogo uzbuđenja i pokrenulo priče kako obitelj prati zla sreća. No takvi su se slučajevi ipak događali prečesto da bi se radilo samo o zloj sreći. Gale je uvjeren kako Kapitol to radi hotimice, da namješta izvlačenje ne bi li Igre dobile na dramatičnosti. A s obzirom na sve probleme koje sam prouzročila, vjerojatno sam svoj svojoj djeci zajamčila mjesto na Igrama. Haymitch se nikad nije ženio, nema obitelj, a od svijeta se skriva u piću. Mogao je izabrati bilo koju ženu u Okrugu. A izabrao je samoću. Zapravo, ne samoću — to zvuči odviše spokojno — već život u samici. Možda zato što, s iskustvom arene, zna da je bolje tako nego izvrgnuti se drugoj mogućnosti? Tu sam mogućnost iskusila kad su na dan žetve prozvali Prim, kad sam je gledala kako korača prema pozornici... No kao sestra, mogla sam zauzeti njezino mjesto, što je majci bilo zabranjeno. Mahnito razmišljam tražeći izlaz. Ne smijem dopustiti predsjedniku Snowu da me tako surovo osudi, čak i po cijenu da si moram oduzeti život. Prije toga bih, ipak, pokušala pobjeći. Što bi učinili da jednostavno iščeznem? Da nestanem u šumi i nikad se više ne pojavim? Bi li mi uopće uspjelo povesti sa sobom sve koje volim i započeti život negdje u divljini? Malo vjerojatno, ali ne i nemoguće. Protresem glavu da se saberem. Nije vrijeme za kovanje teško izvedivih planova o bijegu. Moram se usredotočiti na Pobjedničku turneju. Sudbina mnogih ljudi ovisi o tome hoću li dobro odigrati svoju ulogu. Svane prije no što zaspim, i Effie mi već kuca na vrata. Odjenem prvo što mi padne pod ruku s vrha ladice i dovučem se do vagona za objedovanje. Nije mi jasno zbog čega je važno u koje doba ustajem jer danas samo putujemo, no ispostavi se da je jučerašnje uljepšavanje bilo tek za prvu ruku, za odlazak do željezničke postaje. Danas će mi se ekipa za pripremu ozbiljnije posvetiti. Radije bih da počnemo u bilo kojem drugom okrugu jer Jedanaestica je bila Ruein rodni kraj. No Pobjednička turneja ne odvija se proizvoljno. Obično sve počinje u Dvanaestici, nastavlja se silaznim nizom do Jedinice, nakon čega slijedi Kapitol. Pobjednikov se okrug preskače kako bi ga se sačuvalo za sam kraj. Budući da Okrug 12 priređuje najmanje upečatljive proslave — u pravilu samo večeru za posvećenike i okupljanje u čast pobjednika na glavnom trgu, gdje nitko ne izgleda kao da se imalo zabavlja — vjerojatno je najpametnije da ga se što brže ukloni s ekrana. Ove će godine, prvi put nakon Haymitcheve pobjede, Dvanaestica ponovo biti završna postaja, a Kapitol će se pobrinuti za troškove svečanosti. Pokušavam uživati u hrani, kao što mi je savjetovala Hazelle. Kuhari mi, očito je, žele ugoditi. Uz ostale delicije, pripremili su i moje najdraže jelo — janjeći gulaš sa suhim šljivama. Sok od naranče i vrč s vrućom čokoladom koja se još puši čekaju me na mom mjestu za stolom. Svojski se prihvatim jela kojem ne mogu pronaći ni jednu zamjerku, ali ne može se reći da uživam. Uz to, živcira me što smo se na doručku pojavile samo Effie i ja. Njega zapravo nisam ni očekivala. Vjerojatno tek sada ide na spavanje. Priredio ti je valjda preko stotinu komada odjeće. Večernje haljine su prekrasne. A Peetina ekipa zacijelo još nije ni ustala. Što ovo treba značiti? Dakle, cijelo jutro će mi čupati dlake, dok Peeta spava! Nisam o tome pretjerano razmišljala, ali u areni je zasigurno bar nekoliko momaka imalo dlačice po tijelu, dok nijednoj djevojci to nije bilo dopušteno. Sjećam se Peetinih dlačica kad sam ga kupala pokraj potoka. Na suncu su, nakon što sam s njega isprala mulj i krv, izgledale izrazito plavo. Samo mu je lice ostalo posve glatko. Nijednome momku nije narasla brada, iako ih je većina bila već dovoljno stara. Pitam se što su im to učinili. Osjećam se umorno, ali moja ekipa za pripremu još je u gorem stanju. Svi ispijaju kave i međusobno dijele tabletice jarkih boja. Kako mi se čini, nitko od njih ne ustaje prije podneva, osim ako nije posrijedi hitan slučaj državnih razmjera, kao primjerice dlake na mojim nogama. Bila sam jako sretna kad su opet narasle; kao da se radilo o znaku da se stvari vraćaju u normalu. Prijeđem prstima preko mekih, kovrčastih malja na potkoljenicama, a onda se prepustim ekipi. Još nisu sposobni za uobičajeno čavrljanje pa za depilacije čujem kako mi čupaju baš svaku dlaku s korijenom. Potom se moram namakati u kadi punoj guste otopine neugodna mirisa dok su mi lice i kosa prekriveni pomadama. Slijede još dva namakanja u otopinama koje mirišu manje neugodno. Operušana sam, izribana, izmasirana i nauljena u toj mjeri da me koža boli na dodir. Flavius mi podigne bradu i uzdahne. Da mi napušu usne pa da izgledam poput predsjednika Snowa? Da mi istetoviraju grudi? Oboje mi kožu u grimizno-ljubičasto i u nju usade dragulje? Iscrtaju mi ukrasne uzorke na licu? Da mi ugrade kandže? Ili umetnu mačje brkove? Sve to i još više vidjela sam kod stanovnika Kapitola. Zar doista ne shvaćaju koliko čudno izgledaju nama ostalima? Mogućnost da bih mogla biti prepuštena modnim hirovima ekipe za pripremu samo me dodatno ojadi. Kao da se već ne osjećam dovoljno bijedno — cijelo tijelo me boli, nedostaje mi sna, čeka me prinudni brak, a užas me hvata od pomisli da neću moći udovoljiti zahtjevima predsjednika Snowa. Do ručka, s kojim su Effie, Cinna, Portia, Haymitch i Peeta započeli bez mene, odveć sam opterećena brigama da bih mogla razgovarati. Oni ushićeno pričaju o hrani i kako u vlakovima uvijek dobro spavaju. Svi su vrlo uzbuđeni zbog Turneje. Liječi mamurluk i bez apetita jede pecivo. Ni ja nisam gladna, možda zbog toga što sam se ujutro natrpala masnom hranom, ili možda zato što sam tako nesretna. Poigravam se sa zdjelicom mesne juhe, pojevši pritom samo žlicu-dvije. Peetu, mog već predodređenog muža, ne želim ni pogledati, premda znam da on nije nizašto kriv. Ostali primjećuju da sam loše volje i pokušavaju me uključiti u razgovor, no ne obraćam pozornost na njih. Nakon nekog vremena, vlak se zaustavi. Naš nas poslužitelj izvijesti da se ne radi tek o opskrbi gorivom. Došlo je do kvara na vlaku i jedan dio mora biti zamijenjen, za što će biti potrebno bar sat vremena. Effie je sva očajna. Izvadi svoj rokovnik i krene predviđati koliko će zastoj utjecati na svaki pojedini događaj u našim životima, uključujući sprovod. Više je jednostavno ne mogu slušati. Svi za stolom se zapilje u mene, čak i Haymitch, koji bi po ovom pitanju trebao biti na moj strani jer ga Effie izluđuje. Odmah zauzmem obrambeni stav. U vlaku mi je odjednom zagušljivo i osjetim mučninu. Odem do izlaznih vrata, silom ih otvorim — aktiviravši alarm koji zanemarim -te skočim očekujući da ću se naći u snijegu. No toplo je i puše ugodan vjetrić. Krošnje stabala se zelene. Koliki smo to put prema jugu prevalili u samo jednom danu? Hodam uz prugu napola zatvorivši oči na žarkom suncu. Već žalim zbog onoga što sam rekla Effie. Teško da nju mogu kriviti za moje trenutačne nevolje. Trebala bih se vratiti i ispričati joj se. Moj je ispad bio krajnje nepristojan, a njoj su dobre manire izuzetno važne. No samo nastavljam dalje uz prugu, ostavljajući vlak iza sebe. Zastoj od sat vremena. Mogu hodati najmanje dvadeset minuta u jednom smjeru i vratiti se natrag a da mi ostane još podosta vremena. Međutim, nakon nekoliko stotina metara sjednem na zemlju i zagledam se u daljinu. Da imam luk i strijele, bih li nastavila hodati? Nešto kasnije iza sebe začujem korake. Dolazi se izgalamiti na mene. Nije da nisam zaslužila, ali svejedno ga ne želim slušati. Mislim, u vlaku s kojim smo stigli kući. Znao sam da postoji nešto između tebe i Galea. Bio sam ljubomoran na njega čak i prije nego što sam te službeno upoznao. Nije bilo pošteno tražiti od tebe da se držiš onoga što se događalo na Igrama. Istina je da me otpisao nakon što sam priznala kako sam, na neki način, u areni tek hinila zaljubljenost. No, nisam mu to zamjerila. Romansu iz arene odigrala sam najbolje što sam mogla. Bilo je trenutaka kad nisam znala što zapravo osjećam prema njemu. Ruku na srce, još uvijek ne znam. Možda zato što postoji istinska opasnost da će zbog mene vrlo skoro stradati. Stvarno ne bih želio da nastavimo ovako, da se u zbilji ignoriramo, a valjamo po snijegu čim se pojavi kamera. Svi će moji prijatelji vjerojatno biti ubijeni, ali Peeta ne bi bio siguran ni da ga sada odbijem. Osjećam se bolje zbog njegove ponude. Bilo bi lijepo da mi je s tim prijedlogom pristupio ranije, prije no što sam znala da predsjednik Snow s nama ima druge planove, i da samo prijateljstvo kao mogućnost više i ne postoji. No kako bilo, drago mi je da opet razgovaramo. Ne mogu mu reći. Zar nije čudno što znam kako bi stavila život na kocku da me spasiš... Omakne mi se osmijeh. Kao da ga sada vidim — žarki rub koji se spušta iza obzora i nebo prošarano nježnim nijansama narančaste. Sjetim se kolačića s tigrastim ljiljanom i sad, kad Peeta opet razgovara sa mnom, najradije bih mu potanko ispričala sve o posjetu predsjednika Snowa. No znam da Haymitch to ne bi želio. Bolje da se držim usputnog čavrljanja. Hodamo natrag do vlaka s rukom u ruci. U vagonu za objedovanje, gdje su ostali još za ručkom, ispričam se Effie s prekomjernim obzirom, no njoj je to vjerojatno baš prava mjera potrebna da se iskupim za kršenje pravila ponašanja. No treba joj priznati da je ispriku prihvatila vrlo blagonaklono, rekavši kako je očito da sam pod golemim pritiskom. A njezin govor o prijekoj potrebi da bar netko vodi brigu o satnici traje samo pet minuta. Zapravo sam se lako izvukla. Kad Effie završi, Peeta me odvede nekoliko vagona dalje da vidim njegove slike. Ne znam što sam očekivala. Možda veće inačice kolačića s cvjetovima. Ali ovo je nešto potpuno drukčije. Peeta je naslikao Igre. Da nisam bila uz njega u areni, teško bi mi bilo odmah shvatiti što neke slike predstavljaju. Primjerice, kapanje vode kroz raspukline u našoj spilji. Dvije ruke, njegove, kopaju korijenje. Što prikazuju ostale slike, razumio bi bilo koji promatrač. Clove raspoređuje noževe po unutarnjoj strani jakne. Jedan od mutanata, po plavom krznu i zelenim očima nesumnjivo Glimmer, reži dok se polako primiče. Tu sam i ja. Visoko sam u krošnji. Udaram košuljom o kamenje u potoku. Ležim bez svijesti u lokvi krvi. No jednog se prizora ne mogu sjetiti — možda sam mu tako izgledala dok je imao vrućicu: izranjam iz srebrno-sive magle koja posve odgovara boji mojih očiju. Gotovo da mogu namirisati krv, blato, neprirodan dah mutanata. Kako se možeš sjetiti svih tih prizora tako precizno? Znam na što misli. Noćne more — koje mi nisu bile strane ni prije Igara — sada me muče u svakom snu. Ona koja me često vrebala ranije, slika oca kojeg eksplozija u rudniku raznosi u komadiće, danas je rijetka. No umjesto toga, ponovno proživljavam strahote iz arene — moj bezuspješni pokušaj da spasim Rue, Peetu koji će svaki tren iskrvariti do smrti, Glimmerino naduto tijelo što mi se raspada u rukama, Cata kojeg komadaju mutanti. Te su more najčešće. Pomaže ti kad ih naslikaš? Ali, zapravo su izvrsne. Cinna je obavio sjajan posao. No sjajno je što je stražnji prozor uvučen u strop pa se zapravo vozimo vani, na svježem zraku, dok nam se pruža širok pogled na krajolik, goleme neograđene livade na kojima pasu krda stoke za mužnju. Slika posve različita od našeg gustom šumom obraslog kraja. Pomalo usporavamo i pretpostavim da se približavamo idućoj postaji, kad ispred nas iskrsne ograda. Visoka je najmanje deset metara, a na vrhu su joj jezivi navoji bodljikave žice. U usporedbi s njom, ona oko Okruga 12 izgleda kao pregrada za djecu. Na brzinu promotrim podnožje ograde izrađeno od velikih metalnih ploča. Ne bi bilo moguće podrovati ih i iskradati se u lov. A zatim spazim promatračke tornjeve, jednako udaljene, i u svakom naoružane stražare. U krajnjem su neskladu s cvjetnim livadama koje ih okružuju. Rue mi je dala naslutiti da se zakoni u Okrugu 11 provode oštrije, ali ovakvo što nisam očekivala. Uz vlak sad promiču usjevi koji se uzdižu dokle god dosiže pogled. Muškarci, žene i djeca sa slamnatim šeširima koji ih štite od sunca uspravljaju se, okreću se prema nama i koriste trenutak da rastegnu leđa dok gledaju kako vlak prolazi. U daljini vidim voćnjake i pitam se bi li se baš ondje nalazila Rue i skupljala plodove s najtanjih grana na vrhovima stabala. Ponegdje se pojave mala naselja s daščarama — prema kojima kuće na Ležištu izgledaju vrlo otmjeno — ali sva su pusta. Za žetvu se zacijelo traži svaka ruka. Isti se prizori nastavljaju unedogled. Teško mi je i pojmiti koliko je Okrug 11 golem. U školi su o Jedanaestici govorili kao o velikom okrugu, i to je sve. Broj stanovnika nikad nije bio spominjan. Međutim, djeca koju vidimo u prijenosima žetvi iz Okruga 11 mogu biti tek manji dio njihova stvarnog broja. Kako to izvode ovdje? Posvećenici se znaju unaprijed pa ih jednostavno stave među ostalu djecu? Kako je točno Rue završila na pozornici, gdje se tek vjetar ponudio da zauzme njezino mjesto? Počinje me umarati to golemo prostranstvo, beskraj ovog okruga, pa se ne bunim kad nam Effie dođe reći da se odjenemo. Odem u svoj odjeljak gdje mi ekipa za pripremu uredi kosu i našminka me. Uskoro se pojavi Cinna noseći lijepu narančastu haljinu s uzorcima jesenjeg lišća. Peeti će se boja jako svidjeti. S Effie posljednji put prođemo kroz dnevni raspored. U nekim se okruzima pobjednici voze gradom kroz mnoštvo koje im kliče. No u Jedanaestici — možda najprije stoga što, uz takvu razvedenost, pravi grad i ne postoji, ili možda zato što traje žetva pa ne žele uludo trošiti radnu snagu — javni nastup je ograničen na glavni trg pred njihovom Palačom pravde. Velika mramorna građevina nekad je zacijelo bila prava ljepotica, no vrijeme je učinilo svoje. Čak se i na televiziji može vidjeti njezin uleknuti krov i bršljan koji sve više prekriva ruševno pročelje. Ostatak trga okruženje popucanim izlozima uglavnom napuštenih trgovina. Ako se negdje u Okrugu 11 dobro živi, to svakako nije ovdje. Cijeli naš nastup odvijat će se na, kako to Effie kaže, verandi, popločanom prostoru ispod nadstrešnice na stupovima, između ulaznih vrata Palače i stuba. Peetu i mene najprije će predstaviti publici, načelnik Jedanaestice zatim će pročitati govor nama u čast, na što ćemo mi uzvratiti unaprijed pripremljenim zahvalama prema uputama iz Kapitola. Ako je pobjednik imao drage saveznike među mrtvim posvećenicima, smatra se kako je korektno da pridoda nekoliko vlastitih rečenica o njima. Svakako bih morala reći nešto o Rue, ali i o Threshu, no kad god bih kod kuće pokušala bilo što napisati, uvijek bih ostala piljiti u bjelinu papira. Teško mi je pričati o njima a da me ne svladaju osjećaji. Srećom, Peeta je priredio kratak govor koji će, uz male prepravke, vrijediti za oboje. Na kraju svečanosti uručit će nam nekakve plakete, nakon čega ćemo se povući u Palaču pravde gdje će biti poslužena svečana večera. Dok se vlak zaustavlja na kolodvoru Okruga 11, Cinna me završno dotjeruje — zamijeni mi narančasti obruč za kosu metalnozlatnim te mi na haljinu pričvrsti šojku rugalicu, broš koji sam nosila u areni. Na peronu nema odbora za doček, već nas vod od osam Mirovnjaka otprati u oklopni kamion. Kad za nama zazveče vrata, Effie frkne nosom. Iz kamiona nas iskrcaju sa stražnje strane Palače pravde i požure unutra. Namirišem da se priprema izvrsna večera, no ni ona ne može prikriti vonj plijesni i truleži. Nemamo vremena za razgledavanje. Najkraćim putem približavamo se prednjem ulazu. Čujem da je na trgu već zasvirala himna. Netko mi prikvači mikrofon. Peeta me uhvati za lijevu ruku. Načelnik nas najavljuje dok se masivna vrata škripeći otvaraju. Polako krenemo prema naprijed. Došao je trenutak kad moram uvjeriti sve njih da sam svim srcem zaljubljena u Peetu, pomislim. No cijela je svečanost prilično detaljno isplanirana, pa nisam sigurna kako to izvesti. Nije vrijeme za poljupce, ali jedan bi možda mogao proći. Čuje se snažan pljesak, ali izostaju reakcije koje smo dobivali u Kapitolu — glasno bodrenje i povremeni pokliči. Hodamo preko verande i kroz koji tren ostavimo nadstrešnicu iza sebe, našavši se na vrhu dugačkih mramornih stuba. I dok mi se oči polako privikavaju na jarku svjetlost, opažam da se zastavama ovješenim preko kuća na trgu nastoji sakriti njihova zapuštenost. Sve je krcato, no to je nesumnjivo samo djelić ukupnog broja ovdašnjih stanovnika. Kao i obično, za obitelji mrtvih posvećenika konstruiranje izdvojen podij pri dnu pozornice. Od Threshovih, prisutne su samo starica pogrbljenih leđa i visoka, mišićava djevojka, vjerojatno njegova sestra. Njezine roditelje, na čijim je licima još uvijek vidljiva golema tuga. Njezino petero mlađe braće i sestara, koji joj vrlo sliče — nježne su građe i blistavih smeđih očiju. Zajedno izgledaju poput jata malih crnih ptica. Pljesak utihne i načelnik održi govor nama u čast, nakon čega se na pozornicu popnu dvije djevojčice s velikim buketima. Peeta uzvrati pripremljenom zahvalom, a zatim se, gotovo mehanički, oglasim i ja zaključivši je. Srećom, majka i Prim su me dugo uvježbavale pa zahvalu mogu odrecitirati i da me probude usred noći. Peeta je vlastiti govor bio zapisao na kartici, ali nije ju izvadio. Umjesto toga, na svoj jednostavan i dopadljiv način priča o tome kako su Thresh i Rue dospjeli među posljednjih osam, kako su oboje zaslužni što sam preživjela — čime je i on ostao na životu — te istakne da se radi o dugu koji nikad nećemo moći vratiti. Zatim oklijeva prije nego što govor dopuni nečim što nije bilo napisano na kartici, možda zato što je mislio da će Effie zahtijevati da to izostavi. Nitko prije Peete nije povukao takav potez. Je li uopće zakonit? Ni on vjerojatno ne zna, niti je želio ikoga pitati u slučaju da nije. Obje obitelji šokirano zure u nas. S gubitkom Thresha i Rue njihovi su se životi zauvijek promijenili, no ovaj će ih dar promijeniti ponovno. Jednomjesečno pobjedničko primanje svakoj će obitelji biti više nego dovoljno za jednogodišnju opskrbu hranom. Dokle god živimo, neće gladovati. Pogledam Peetu i on mi se tužno osmjehne. Čujem Haymitcha: Mogla si proći mnogo lošije. U ovom trenutku ne mogu ni zamisliti da sam mogla proći bolje. Načelnik istupi i uruči nam plakete, koje su tako velike da moram spustiti buket kako bih mogla držati svoju. Svečanost se bliži kraju kad opazim kako jedna od Rueinih sestara zuri u mene. Ima oko devet godina, i gotovo da je preslikana Rue, uključujući blago širenje ruku dok stoji. Unatoč dobroj vijesti o pobjedničkom primanju, nije sretna. Štoviše, gleda me prijekorno. Možda zato što nisam spasila Rue? Zato što joj još nisam zahvalila, pomislim. Preplavi me osjećaj srama. Djevojčica je u pravu. Kako mogu stajati ovdje, jedva pokretna i nijema, prepuštajući sve Peeti? Da je Rue pobijedila, sigurno ne bi propustila uzvisiti moju smrt. Sjećam se kako sam je u areni prekrila cvijećem kako bih osigurala da njezin gubitak neće ostati nezamijećen. No ta moja gesta neće imati nikakvo značenje ako je sada ne potkrijepim. Vrijeme previđeno za moj govor je prošlo, ali moram nešto reći. Čak da sam se obvezala sva moja pobjednička primanja davati obiteljima, ne bih time opravdala svoju šutnju. Gledam staricu i djevojku iz Threshove obitelji. Kratko, no njemu je to bilo dovoljno da mi poštedi život. Nisam ga poznavala, ali sam ga uvijek poštovala. Zbog toga što na Igrama nije pristajao ni na čije uvjete. Karijeristi su od početka željeli da im se pridruži, no on ih je odbijao. Poštujem ga zbog toga. Publika je posve utihnula. Čudim se kako mogu biti tako tihi. Okrenem se Rueinoj obitelji. Sve što je lijepo podsjeti me na nju. Vidim je u žutim cvjetovima što rastu na polju pokraj moje kuće. Čujem je kako u krošnjama pjeva sa šojkama rugalicama. No više od svega, na Rue me podsjeti Prim, moja sestra. Tišina potraje, a zatim netko u gomili zazviždi Rueinu četveronotnu melodiju. Onu koju su šojke rugalice prenosile voćnjacima i tako označavale kraj radnoga dana. Onu koja je u areni označavala da je Rue na sigurnom. Do zadnjeg tona u publici pronađem zviždača, naboranog starca u izblijedjeloj crvenoj košulji i radnom kombinezonu. Pogledi nam se sretnu. Ono što je uslijedilo, nije se dogodilo slučajno. Predobro je izvedeno, u potpunom skladu, a da bi bilo spontano. Svi u gomili pritisnu tri srednja prsta lijeve ruke na usne pa ih ispruže prema meni. To je stari pozdrav Okruga 12, kojim sam se u areni posljednji put oprostila s Rue. Da nisam razgovarala s predsjednikom Snowom, ta bi me gesta dirnula do suza. No njegovi mi nalozi za smirivanje atmosfere u okruzima još odzvanjaju u ušima, i smjesta me ispuni jeza. Što će misliti o ovom vrlo otvorenom pozdravu djevojci koja se usprotivila Kapitolu? Tek sad shvatim što sam učinila. Nisam imala tu namjeru — željela sam tek izraziti svoju zahvalnost — ali izazvala sam opasan čin otpadništva ovdašnjih stanovnika. A upravo bih takve situacije morala sprečavati! Pokušavam smisliti što bih mogla reći da umanjim značaj onoga što se dogodilo, da ga poništim, no začujem pucketanje elektriciteta u svom mikrofonu, koje mi ukaže da su ga isključili. Načelnik je opet preuzeo riječ. Peeta i ja pričekamo da se stiša završni pljesak, nakon čega me povede natrag prema ulaznim vratima Palače pravde, nesvjestan bilo kakve nevolje. Osjećam se čudno i moram se zaustaviti na tren. Žarko sunce svjetluca mi pred očima. Da se nisam zaustavila, i da nisam zaboravila cvijeće, već bismo bili u Palači. No sada, iz duboke sjene na verandi, vidimo sve što se događa. Par Mirovnjaka dovlači starca koji je zviždao na vrh stuba. Naočigled gomile, prisile ga da klekne. A onda mu prostrijele glavu. Nekoliko vojnika po dužini drži automatske puške i gura nas prema vratima. Mirovnjaci su u svakom trenutku korak-dva iza nas. Čim uđemo, vrata se uz tresak zatvore, no kroz njih čujemo kako teške mirovnjačke čizme stupaju natrag prema gomili. Uznemirenih lica, Haymitch, Effie, Portia i Cinna stoje ispod zasniježenog ekrana postavljenog na zidu. To je, naravno, smiješno, ali tko zna. Vrata jedva da ih prigušuju. Tko je sada ubijen? Jedna od Rueinih sestrica? Peeta i ja ga slijedimo, ostavljajući ostale iza sebe. Mirovnjaci razmješteni po Palači pravde, sad kad smo unutra, ne pokazuju pretjerano zanimanje za nas. Penjemo se veličanstvenim zavojitim mramornim stubištem na čijem se vrhu prostire dugačak hodnik prekriven otrcanim sagom. Već prva dvostrana vrata na koja naiđemo ostavili su otvorena, pozvavši nas tako da uđemo. Strop sobe visok je zasigurno šest metara. Na zidovima su reljefi voća i cvijeća, a malena, debeljuškasta djeca s krilima gledaju nas odozgo iz svakog ugla. Vaze pune cvijeća šire pretežak miris od kojeg me zasvrbe oči. Naša večernja odjeća nalazi se na vješalicama uza zid. Ova je soba nesumnjivo pripremljena za nas, no unutra smo jedva dovoljno dugo da odložimo darove. Haymitch nam smjesta strgne mikrofone s prsa, ugura ih ispod jastuka na kauču, pa nas rukama pozove da krenemo za njim. Koliko je meni poznato, Haymitch je ovdje bio samo jednom, na svojoj Pobjedničkoj turneji prije podosta godina. No zacijelo ima izvrsno pamćenje ili još bolje instinkte jer nas vodi kroz pravi labirint zavojitih stubišta i sve užih hodnika. Povremeno mora zastati i na silu otvoriti vrata. Prema glasnom škripanju šarki, jasno je da dugo nisu bila otvarana. Naposljetku se ljestvama uspnemo do stropnog kapka. Haymitch ga podigne i nađemo se ispod kupole Palače pravde. Golem prostor ispunjen je slomljenim namještajem, hrpama kojekakvih knjiga i zahrđalim oružjem. Prašina koja sve prekriva tako je debela, da je očito kako ovdje godinama nije bilo nikoga. Svjetlo se slabo probija kroz četiri prljava kvadratna prozora sa svake strane kupole. Haymitch nogom spusti kapak i okrene se prema nama. Peeta ga izvijesti o svemu što se odigralo na trgu, počevši od zvižduka i skupnog pozdrava, do našeg kratkog zadržavanja na verandi i ubojstva starca. Bit će stoput gore ako to čuje od mene. No ipak, što mirnije mogu, ispričam Peeti sve o posjetu predsjednika Snowa i komešanju u okruzima. Ne izostavim čak ni poljubac s Galeom. Objasnim mu da smo u opasnosti i mi i cijela zemlja, a sve zbog moje smicalice s bobicama. No umjesto toga, danas je zbog mene smaknuto troje ljudi, a svi ljudi s trga bit će kažnjeni. Iznenada, krene prema svjetiljici na sanduku i, snažno je udarivši, odbaci je preko cijele prostorije. I moja obitelj i prijatelji u Okrugu dvanaest bit će mrtvi ako nam ovo ne uspije. Zar nakon svega što smo prošli u areni ne zaslužujem barem istinu od tebe? Nisam to želio poremetiti. Danas sam stvarno zabrljao. Jer, što će se dogoditi s Rueinom i Threshovom obitelji? Ne mislite valjda da će dobiti dio naših primanja? Da sam im osigurao svijetlu budućnost? Ne, bit će sretni ako prežive do sutra! Nikad ga nisam vidjela ovakvog. Glas mu je sada tiši. Nisam previše razmišljala o tome. Što li je samo Peeta mogao misliti kad je u areni saznao da sam dobila melem za opekotine i kruščić, dok on, već vrlo blizu smrti, nije dobio ništa? Kao da me Haymitch održavao na životu na njegov račun. I u redu je da ste izabrali nju, tako bih i ja želio. No sada smo u drukčijoj situaciji. I neće stati na njima, osim ako ne budemo vrlo uvjerljivi. Svi znamo da se pred kamerama snalazim bolje od Katniss. Nitko me ne treba pripremati za ono što ću reći. Ali, moram znati kakve me opasnosti pritom vrebaju. I ne pogleda me pri odlasku. Prašina koju je uzvitlao ulazi mi u oči, spušta mi se na kosu i blistavi zlatni broš. On vam se više sviđa. Ali, sjeti se — sve dok nisu promijenili pravila, mogao sam se nadati da ću izvući samo jedno od vas. Ovo mjesto nije tek golemi Okrug 12. Naša ograda nije čuvana, a pod naponom je vrlo rijetko. Naši Mirovnjaci nisu omiljeni, ali nisu ni tako okrutni. Zbog naše bijede, više smo malaksali nego bijesni. U Jedanaestici stanovnici trpe veće muke i očajavaju više od nas. Predsjednik Snow je u pravu. Iskra bi bila dovoljna da ovdje zapali vatru. Događaji se redaju tako brzo da ih ne stignem posložiti. Upozorenje, ubojstva, spoznaja da sam možda pokrenula lavinu. Sve mi se čini posve nevjerojatnim. Drukčije bi bilo da sam planirala uzburkati stvari, ali s obzirom na okolnosti... Tuširam se što dulje mogu, sve dok me ne pozovu na uljepšavanje. Čini se da ekipa za pripremu nije upoznata s današnjim događajima. Svi su vrlo uzbuđeni zbog večere. Prisustvovat će joj jer su u okruzima dovoljno važni; u Kapitolu gotovo nikad ne dobivaju pozivnice za prestižna događanja. Dok oni pokušavaju predvidjeti koja će sve jela biti poslužena, ja stalno vidim starca kojem pucaju u glavu. Uopće ne obraćam pozornost na ono što mi rade, i tek kad sam spremna za polazak, pogledam se u zrcalu. Skuti blijedoružičaste haljine bez naramenica dodiruju mi cipele. Kosa, koju su mi ukosnicama podigli s lica, pada mi niz leđa u bezbrojnim kovrčama. Cinna mi priđe i popravi mi svjetlucavi srebrni pled na ramenima. Uhvati mi pogled u zrcalu. Uspijem podignuti kutove usana. Haymitch joj sigurno nije rekao što se dogodilo na trgu. Ne bi me iznenadilo da Cinna i Portia znaju, ali kao da postoji prešutni dogovor prema kojemu se Effie neće priopćavati loše vijesti. No, nije potrebno dugo da saznamo što je muči. Brzo prouči otisnuti večernji raspored, pa ga baci u stranu. A onda sam, prije otprilike sat vremena, odlučila poći u razgledavanje Palače pravde. Znate, stručnjak sam za arhitekturu.
Last updated
